2001: Odiseja u svemiru | ili |Baba i liberal

2001: Odiseja u svemiru bila je prva SF knjiga koju sam pročitala. Ne pali me taj žanr. Razumijem ja njegovu vrijednost i kužim zašto se neki ljudi pale na njega, ali mene više pale knjige koje pričaju o nekoj odiseji na Zemlji.

Da budem iskrena, nisam nešto baš previše ni pohvatala radnju. Vrlo se lako prati kad sam ju kasnije pročitala negdje na internetu.

Ali ono što sam uhvatila u ovoj knjizi bile su dvije rečenice. Odnosno, jedna rečenica i jedan moment.

Rečenica je glasila nekako ovako “Bilo je dovoljno kisika, ali filteri nisu bili prohodni”. 

A moment je bio kada se kolega astronaut s kojim je glavni lik boravio dugo vremena u kapsuli, slučajno otkačio od kapsule dok ju je vani popravljao pa krenuo lebdjeti u bespuća svemira. Fascinirao me moment u kojem ga kolega iz kapsule gleda kako lebdi i nepovratno odlazi tko zna gdje, dok osjeća mir koji je toliko u tom svemiru prisutan da nema prostora ni za jednu drugu emociju osim za mir i prihvaćanje situacije. On se više nikada neće vratiti na Zemlju. I to je tako.

To je tako gore, u kapsuli, tisuće svjetlosnih godina daleko. Toliko daleko da ne mogu mislima niti obujmiti tu udaljenost. Moj filter ljudskog bića koji u prosjeku ne doživi niti sto godina ne dopušta mi da zamislim toliko veliki prostor. A toliko veliki prostor postoji. 

Zamisli koliko toga postoji što ne prolazi kroz naše filtere, zanimljivog li pitanja.

Prošli sam vikend bila u Amsterdamu. Posjetila sam dragu prijateljicu koja gore živi. Jako sam se veselila tom gradu zbog svega što znam o njemu i bila uzbuđena ga vidjeti i iskusiti uživo, a ne samo preko fotografija, videa ili prepričavanja drugih koji su ga posjetili.

Prekrasan je. Chill. Imala sam sreću što je bilo lijepo vrijeme, sunčano i proljetno. Naš obilazak trajao je od 10 ujutro do 2 poslije ponoći. Napravili smo 28 372 koraka i vozili se električnim brodićem po kanalima. Prekrasan je.

Inače nisam neki zahtjevan turist. Na agendi mi je bila samo šetnja po Jordaanu i Red Light District. Ostalo što me snađe. Amsterdam naravno nudi puno više. Nudi ukusne pite od jabuka sa šlagom, osvježavajući hlad bogatih krošnji brojnih stabala, Van Goghov muzej, komunističku stranku koja demostrira za radnička prava na prvi maj dijeleći bezalkoholne pive, ljude koji stanuju u brodovima u kanalima na rijeci Amstel i otvorene, komunikativne, liberalne ljude koje sretneš u kafićima i zapričaš se s njima kao da ste se dogovorili da se baš tamo i baš tada sretnete.

Jedan od njih bio je Fernando, Argentinac, po didu Hrvat s Brača. Pričao je malo i hrvatskog, ali nam je komunikacija uglavnom tekla na engleskom.

Prvo što sam pomislila kad sam ga ugledala bilo je da me jako podsjeća na Freddie Mercuryja. Bio je jako srdačan i tetkast. Odmah sam ga stavila u svoju gay  ladicu. Uvijek sam se osjećala ugodno kada bih se našla u njihovom društvu. Nakon nekog vremena tijekom kojega mi je otkrio da su mu sva četiri dida različitih nacionalnosti i da upravo ganja svoj četvrti pasoš – uz hrvatski, argentinski, talijanski, sada još čeka španjolski, počeo mi je pričati o vremenu provedenom u Splitu gdje je zaprosio svoju zaručnicu. Zaručnicu. 

Nastavila sam ga slušati kao da me to nije šokiralo. Morala sam ga izvaditi iz gay ladice ne vjerujući sama sebi kako sam krivo procijenila. Inače sam uvijek u pravu, pogotovo kada se radi o tako tetkastom liku.

Gledala sam slike prekrasnog dalmatinskog zalaska sunca kao pozadine njihovog sudbonosnog “da”, izraze oduševljenja njegove zaručnice sa novim prstenom na ruci, strastvene poljupce para koji će se uskoro vjenčati.

Tema razgovora, kako to uvijek i bude, brzo je otišla nekim drugim smjerom kada mi je Fernando počeo pričati o mjestu na koje voli izlaziti. Klub se zove Church i ako dođeš gol imaš besplatan upad. Inače je to gay klub, a četvrtkom mogu doći i cure.

Nude dudes with no attitude jedna je od sedam tematskih večeri. Svaka ima neku drugu temu sa predznakom vrlo slobodnih seksualnih afiniteta. Čini se da sam ipak Fernanda stavila u dobru ladicu, ali sam primijetila kako su mi ladice jako oskudne. Gay i straight. A postoji nešto i između. To nešto je očito bio Fernando i njegova zaručnica. 

Tijekom Fernandovog prepričavanja ludih noći u Crkvi, izvana sam izgledala kao da su mi vrlo poznate sve te egzibicije i tako otvoreno izražavanje seksualnih sloboda, a u sebi sam se osjećala kao baba koja svako malo govori sačuvajbože i u isto se vrijeme križa.

Morala sam pomiriti babu i liberala u sebi. Nisam dopuštala da mi baba zamrači um osudama i gledanjem s visoka, a liberal u meni ipak nije bio dorastao toliko slobodnim seksualnim izrazima. I cannot comprehend it govorila sam kasnije svojoj prijateljici. Ovdje u Amsterdamu je očito sve normalno.

Što uopće znači normalno?

U sociologiji postoje dva pojma koja bi, kada bi ih ljudi upoznali, mogla riješiti mnoge sukobe, pa možda i ovaj moj babe i liberala. Prvi je etnocentrizam, odnosno sklonost procjenjivanju drugih kultura isključivo kroz prizmu vlastite, uz uvjerenje da je vlastita kultura superiorna. Uključuje primjenu vlastitih mjerila na običaje, jezik i ponašanje drugih, često praćeno stereotipima i predrasudama.

Drugi je kulturni relativizam, odnosno načelo prema kojem se vjerovanja, vrijednosti, običaji i moral jedne kulture trebaju razumjeti unutar njezinog vlastitog konteksta, a ne prosuđivati prema standardima druge. Iz toga postaje razumljivo da ono što se smatra prihvatljivim u jednoj kulturi, može biti neprihvatljivo u drugoj. Baba i liberal.

Kada smo se rastali s Fernandom otišli smo još pogledati drugu od dvije točke na mojoj turističkoj agendi – Red Light District. Odavno sam slušala o prostitutkama u izlozima, ali naravno, jedno je slušati o tome, a drugo vidjeti to vlastitim očima.

Sramota, osuda, grijeh, jad, dno dna, nemoral – tako se u našem selu gleda na prostituciju. U Amsterdamu sam u tim izlozima vidjela njegovane, lijepe i zdrave žene neopterećene pridjevima iz mog sela.

Slobodno izražavanje seksualnosti u Nizozemskoj nije slučajno. U njihovim školama na primjer seksualni odgoj počinje vrlo rano, već sa četiri godine. U seksualnom odgoju naglasak se stavlja na međuljudske odnose, pristanak i pozitivan odnos prema vlastitom tijelu, a ne samo na apstinenciju ili opasnosti. Cilj je poticati zdrav odnos pun poštovanja prema seksualnosti, vlastitoj i tuđoj.

To je dovelo do toga da je za više od 85 % nizozemskih tinejdžera njihovo prvo seksualno iskustvo bilo pozitivno, a također, Nizozemska se može pohvaliti sa jednom od najnižih stopa tinejdžerskih trudnoća u svijetu.

S druge strane, religija ima manji utjecaj na zakonodavstvo i svakodnevni život nego kod nas. To znači da moralna pitanja, uključujući seksualnost, više ovise o (informiranim) individualnim izborima nego o religijskim pravilima.

Zbog svega toga seksualnost nije tabu, nego nešto što se slobodno izražava i o čemu se otvoreno razgovara. Kao što je Fernando samnom razgovarao. 

Kada ovo sve znam ipak liberal na trenutak pobjeđuje babu, ali baba je ta koja vlada mojim selom. Mogu ja biti svjesna prostora otvorene i slobodne seksualnosti koja u Amsterdamu postoji, filteri se mogu prozračiti uvidima, iskustvom ili informacijama, ali baba, baba se možda prestala križati no i dalje govori božesačuvaj iako ipak ne tako glasno kao prije.

Fernando se neće nikada uklopiti u jednu od mojih oskudnih gay i straight ladica isto kao što se kolega astronaut nikada neće vratiti na Zemlju. I to je tako. 

Ono što se može dogoditi je prozračiti filtere iskustvom, informacijama i ne osuđivanjem novoga i nepoznatoga, a za prozračivanje svojih filtera, neka si baba i liberal, ovisno o svojim afinitetima, slobodno nađu svoju crkvu u kojoj će se moliti.

Inspiraciju za ovaj tekst crpila sam iz knjige 2001: Odiseja u svemiru, Arthur C. Clarke i prekrasnog grada Amsterdama.