Norveška šuma | ili | Čarolija spontanosti

Prije dvadesetak godina Murakamijeva Norveška šuma bila je veliki hit. To je bila jedna od onih knjiga koju hvale na sva usta i koju “moraš pročitati jer je genijalna”. Uvijek sam imala averziju prema svemu što prati takav glas. Ne samo prema knjigama, nego i prema filmovima, pa tako još uvijek nisam pogledala neke filmove koji se smatraju lektirom. 

Ono što je super je činjenica da dosta tih knjiga i filmova koje svi hvale ipak jesu stvarno dobri. To uviđam čitajući Norvešku šumu.

Početak knjige u kojoj Murakami opisuje atmosferu studiranja vratilo me u moje studentske dane. Ta lakoća sklapanja prijateljstava, izlazaka, otkrivanje novih perspektiva kroz nove ljude, bogatstvo društvenog života, ispunjenost dana novim iskustvima, često činjenje nečega po prvi put.

Riječ kojom to sve možemo zaokružiti je spontanost. Spontanost je ta koja je bila predznak tih studentskih dana, bez obzira na obaveze na fakultetu. Razmišljajući o njoj shvatila sam kako u stvari, spontanost čini veliki dio naših mladih života. Najspontaniji smo kad smo djeca, a kako rastemo spontanost lagano prestaje biti jedan od glavnih likova u našoj svakodnevnici. 

Tako me Norveška šuma podsjetila na jednu situaciju o kojoj nisam mislila skoro 30 godina; kada sam imala 14 godina imala sam ljetnu ljubav. Tijekom dana smo se ponašali kao da se ne poznamo, a navečer bi sjeli jedno pored drugoga i držali se za ruke. Naša romansa je trajala dva ljeta dok on nije tijekom zime, a prije našeg nesuđenog trećeg ljeta, pronašao curu koju je tijekom dana itekako poznavao. 

Ja, tada već šesnaestogodšnjakinja, ostala sam hladna kao šprica. Nisam pokazivala nikakve emocije oko toga, ali u sebi sam patila onako kako to samo tinejdžerke znaju. Nisam nikome u društvu htjela priznati koliko me to povrijedilo, ali imala sam potrebu to nekome reći. 

I jednu večer, dok smo bili u izlasku na plaži na kojoj se skupljalo puno mladeži, prišla sam jednoj random curi i rekla: “Treba mi netko da me sasluša, hoćeš li sjest sa mnom da ti nešto ispričam?” 

Ona je pristala i ja sam joj nadugo i naširoko ispričala o mojoj romansi, o tome kako on ima novu curu i kako se ja užasno oko toga osjećam. To bi se danas nazvalo “oversharing”, što u pravilu ima negativnu konotaciju. Svejedno, meni je u tom trenutku trebao potpuno netko nepoznat da čuje moju tugu. Cura me poslušala, razgovarale smo neko vrijeme i onda je svatko otišao svojim putem. 

Bilo je to jako davno, ne sjećam ni tko je ona bila, od kuda je bila niti kako je izgledala. Ali sjećam se trenutka spontanosti u kojem sam od života uzela ono što mi treba; netko tko će me saslušati i tko će me u toj mojoj boli zaista vidjeti.

Sada kada razmišljam o tome, shvaćam kako su mi te mlade godine, kao i godine do negdje tridesete bile prepune spontanosti; ono kada ujutro kreneš na predavanje i onda se izgubiš u gradu i druženjima sve do večernjih, ponekad i ranojutarnjih sati. Pjesma Kanda Kođa Nebojše “Izlazim i nema me ceo dan” uvijek mi je bila himna takvih dana. 

Spontanost je bila nekako prirodna, širom sam bila otvorena za nju pa mi se i događala. Na brojnim koncertima, festivalima i putovanjima spontanost je bila sastavni dio, bila sam svjesna njene prisutnosti i beskonačnog potencijala mogućnosti koje iz nje mogu proizaći. Spontanost je nastupala kao neki mali big bang nakon kojeg se život nastavi uobičajenim tempom. Kao ona crta na EKG-u koja poskoči i titra određeno vrijeme i onda se vrati u normalu. Tek toliko da prodiše duhovni krvotok, da se osjeti čarolija.

Često je takav stav prema životu rezultirao novim prijateljstvima i iskustvima. Ponekad sam čak i ostajala razočarana kada je izlazak prošao bez dodira spontanosti, bez uzbuđenja. Kao da sam tražila tu čaroliju svijeta, novih i nepoznatih ljudi, njihovih energija i iskustava koje bi se srele sa mnom i obogatile me. Oni su mi možda trebali kao neko gorivo na kojem ću plivati raznim strujama prema raznim područjima života ne znajući još jasan smjer. 

Stalna na tom svijetu samo mijena jest, pa tako danas, u mojim četrdesetima te spontanosti ima samo u tragovima. Nasuprot otvorenosti i osjećaja beskonačnosti, danas mi je svakodnevnica ta koja mi pruža gorivo. Po nekim drugim recepturama se stvaraju prijateljstva, ima manje tolerancije za neizvjesnost, više ima planiranja, rasporeda, obaveza i iskustava na osnovu kojih odabiremo nečemu govoriti da ili ne. Prirodno, time je spontanost vrlo neprimjetno pala u drugi plan.

Enciklopedija navodi da riječ spontanost u svojoj srži znači samonikao, nastao sam od sebe. Ona je unaprijed nepripremljeno djelovanje nastalo iz vlastitih, samosvojnih uzroka i pobuda. 

To nedvojbeno znači da je ona nedjeljivi dio nas, samo možda ponekad uspavana, što je dobra vijest, jer ju onda sigurno možemo i probuditi.  

Danas svi živimo po rasporedima, poslovnim i privatnim, sastavljenim od nepreglednih termina i zadataka. Nedavno sam bila na jednoj radionici na kojoj nam je sugerirano da ostavimo prostor u kalendaru za spontanost. Da zakažemo spontanost. 

Kad malo bolje o tome razmislim čini mi se nelogično imati dio u tjednu za spontanost jer ona bi u stvari trebala imati udjela u svakom dijelu tjedna, u odlascima kod zubara kada sa zubaricom izmijenimo spontane riječi, do vremena u kojem kuhamo ručak kada spontano pozovemo susjeda na juhu.

Veliki dio spontanosti pati jer su ljudi, za razliku od prije 20 godina, zagnjureni u svoje ekrane. Ekrani oduzimaju prostor spontanosti puneći ga pixelima i junk informacijama. 

Ono što je odlično je činjenica da svatko može naći način kako uvesti više spontanosti u svoj život. Možemo započeti dan iščekivajući spontanost u sebi i drugima. Za početak, možemo ju samo odlučiti primjećivati u najmanjim sitnicama. 

Spontanost ne treba biti bombastična niti određivati novi tijek sudbine. Ona dodaje lakoću i zaigranost našoj svakodnevnici. Zato bi joj bilo vrijedno davati veći značaj. Osvijestiti je. I onda joj pomalo oslobađati sve više mjesta u svakodnevnici kako bi se naš duh prokrvio ugodnim povjetarcem nesputanosti.

Ili kako bi Reiko rekla: “Previše se trudiš prilagoditi život svojim idejama. Ako ne želiš završiti u ludnici, moraš se malo više otvoriti i prepustiti se prirodnom tijeku života.”

Murakamijeva Norveška šuma svakako ima mnogo tema o kojima bi bilo vrijedno započeti razgovore, a razgovor o spontanosti i davanje većeg mjesta spontanosti u našem svakodnevnom životu razgovor je koji nam otkriva da je zaigranost duha u nama cijelo vrijeme prisutna. Samo je treba osvijestiti i dati joj prostor da može raditi svoju čaroliju.

Inspiraciju za ovaj tekst crpila sam iz knjige Norveška šuma, Haruki Murakami