Starac i more | ili | Najfinija riža

Odnos s hranom. Često se čuje u javnom prostoru, na portalima i društvenim mrežama da treba razviti zdrav odnos s hranom. Trebalo bi u stvari razviti zdrav odnos sa svime u životu, ali danas ću se koncentrirati na zdrav odnos hranom. Što to uopće znači?

Ono što sam naučila iz brojnih pretraživanja informacija o kalorijskom deficitu, sastavu hrane, proteinima, ugljikohidratima i mastima je da, ukoliko nemamo najzdraviji odnos s hranom, trebamo za početak imati tri obroka; doručak, ručak i večeru. Oni se trebaju sastojati od kombinacije gore spomenutoga.

Obilje u kojem živimo donosi nam poteškoće u biranju hrane. Iz pregršta informacija i izbora moramo pomno izdizajnirati te obroke. Učiniti ih projektom.

Starac Santiago nije imao taj luksuz. On je bio previše zauzet siromaštvom da bi mislio o kalorijskom deficitu. Nije razmišljao o mastima i proteinima. Opis njegovog ručka i danas mi je prvo što mi padne napamet kada se sjetim ove knjige koju sam čitala davno, prije sigurno petnaest godina. 

Riža i riba. To mu je možda bio i jedini obrok, a kroz tih par rečenica osjetila sam cijelu nutritivnu snagu ovog skromnog ručka. Ručak siromaha koji te nahrani kvalitetnije od sve filozofije sa interneta.

Sjećam se i ja jednog svog siromaškog ručka. Tijekom, sad već davnog putovanja u Aziju, našli smo se u Kambodži, zemlji koja je u tom trenutku bila treća najsiromašnija na svijetu. Tužno je bilo vidjeti dječicu od nekoliko godina kako zabavljaju turiste ne bi li im prodali koju hand made narukvicu i udijelili im koji dolar. Strašno sam se osjećala kada sam plaćala pivu tri dolara znajući da je to količina novca do kojega obitelji te male djece jako teško dolaze.

Kao “viši stalež”, mi europski turisti imali smo svog vozača, jednog mladog dečka, koji nas je vozio okolo po turističkim atrakcijama u svom tuk-tuku. Nismo svaki dan mijenjali vozača, nego smo unajmili jednoga koji je bio s nama svih tih nekoliko dana koliko smo tamo boravili. Kroz to vrijeme smo se imali prilike bolje upoznati pa nas je jedan dan odlučio ugostiti u svom domu..

Kada je došlo vrijeme ručka, njegova mama nam je poslužila rižu i kajgana jaja. Ne sjećam se puno detalja od toga dana, ali ono čega se sjećam je okus tih jaja koja su bila nešto posebno. Što je ta žena stavila u njih, na koji način ih je spremila nikad nisam saznala. Ali do danas to jelo mi je ostalo u sjećanju kao jedno od najukusnijih u životu.

Pitam se, zašto je hrana ukusnija kada ju posluži siromašan starac ili žena. Kako to da onda brojanje kalorija nije bitno. Možda jer odnos prema hrani tada postane zahvalnost nasuprot nutritivnom sastavu. 

Vjerojatno moja baka u Lici, u doba kada je bilo manje obilja, nije puno drugačije jela. Samo, ona je umjesto riže kuhala krumpire. Vjerujem da je i njezin odnos prema hrani bio zahvalnost. Ona vjerojatno nikada nije niti čula za riječ protein. 

Kao što su Santiago i mama iz Kambođe bili pod pritiskom siromaštva, tako smo mi u svijetu obilja pod pritiskom kulture dijeta, perfekcionizma, straha od pogrešnog odabira namirnice. 

Periodično od nekuda iskoče i neke popularne namirnice, za koje do maloprije nisi nikad čula, ali bez kojih ne možeš postići optimalan unos svega što moraš unijeti. Zato moraš koristiti prahove da digneš unos, jer ako to ne napraviš mišići će ti patiti. Da bi bila zdrava i mršava moraš uspostavit kontrolu. Nema povjerenja. Jer tijelo je sustav za kojeg matematički možeš točno izračunati sve njegovo optimalno funkcioniranje.

I dalje mogu zamisliti okus Santiagove riže. I dalje se sjećam boje kajgane iz Kambodže. Osjećajem sam zamijenila znanje o njima. To je ono što me čini zdravom. To je ono što je ključ odnosa s hranom. Osjećam ju. Ne kontroliram ju. Zahvalna sam joj.

Inspiraciju za ovaj tekst crpila sam iz knjige Starac i more, Ernest Hemingway