Jurica Pavičić – druženje s autorom

U utorak, 10. ožujka 2026. u vodičkoj je knjižnici gostovao Jurica Pavičić kako bi vodičkoj publici predstavio svoju najnoviju knjigu Usta puna mora.

Osim o samoj knjizi, koja je prošli mjesec bila i odabir članica književnog kluba Ćakula, razgovaralo se i o Pavičićevoj dosadašnjoj karijeri, procesu pisanja, reakcijama publike na njegov rad, ali i o njegovim hobijima koje vrlo vješto kombinira sa svojim spisateljskim umijećem.

Pavičića je većina publike poznavala prvenstveno kao novinara, od čega i danas uglavnom živi, no njegov vrsni spisateljski rad svakim danom dopire do sve većeg broja čitatelja. Posebno je to vidljivo kroz njegove krimiće u kojima ne stvara samo zanimljivu napetost, nego i vrlo uvjerljivo prikazuje različite kutke i perspektive hrvatskog društva te desetljeća u kojima se radnja odvija. Svaki njegov krimić na neki je način slika jednog vremena, okolnosti i likova koje ćemo svi koji živimo u hrvatskom društvu vrlo lako prepoznati.

U njegovim se knjigama itekako osjeti novinarski zanat i teme kojima se u svojoj nekoliko desetljeća dugoj novinarskoj karijeri bavi.

Osim kao novinara i pisca, Pavičića smo upoznali i kao planinara. Otkrio nam je da mnogo ideja dobiva upravo u pokretu. Spomenuo je da je negdje pročitao kako je sjedenje zapravo truljenje te da najbolje ideje dolaze dok hodamo jer se tada glava razbistri. Tom nam je prilikom preporučio i knjigu Filozofija hodanja autora Frédéric Gros.

Osim kao čovjeka u pokretu, upoznali smo ga i kao pravog gurmana, što se može naslutiti i iz brojnih opisa hrane i mirisa jela koji se pojavljuju u njegovim knjigama. Općenito, dotaknuli smo se mnogih tema, nakon čega smo se svi pomalo osjetili obogaćeni novim perspektivama, a možda čak i malo pametniji.

U svakom slučaju, razgovor s Pavičićem o njegovu spisateljskom radu, ali i o društvu i životu općenito, svakako motivira da posegnemo za još kojom njegovom knjigom – a na sreću izbor je velik jer ih je do sada napisao više od dvadeset. Na kraju večeri ostao je dojam da dobra književnost ne samo da zabavlja, nego nas i potiče da malo pažljivije promatramo svijet oko sebe.

*razgovor s Juricom Pavičićem održao se 10.3.2026. u Gradskoj knjižnici Vodice

Književni osvrt: Usta puna mora

Ovaj mjesec (veljača, 2026.) u našem čitalačkom klubu u Vodicama na repertoaru je Jurica Pavičić i njegova Usta puna mora. Krimić. Na prvu se naslov može učiniti pomalo romantičnim no kada samo bacimo oko na opis knjige, odmah saznajemo da priča započinje s tijelom utopljenika nađenim negdje kod Trogira.

Bez obzira što prizor nije lijep, romantika u ovom romanu ipak ne prestaje. Romantika riječi koje diraju u mnoge sfere našeg društva.

Onaj tko je pročitao knjigu zna da se radnja vrti oko ratnog zločina počinjenog podno Dinare nekoliko dana nakon Oluje. Imamo pet suboraca i jednu suborkinju koji su u tim devedesetima bili generacija pobjednika.

Danas, 30 godina nakon, dvoje ih je mrtvih od navodnog samoubojstva, a četvero iznova i iznova pokušava dati smisao životu šuteći o onome što je bilo. Ali glavni lik, umirovljeni novinar Najev svojim detektivskim umijećem slaže kockicu po kockicu istine. No, nema ju mogućnosti izreći. Tu mogućnost mu oduzima stvarnost u kojoj živimo, a koja je vidljivo ili nevidljivo utkana u sve rukavce našeg društva nastalog tijekom prvih godina devedestih koje još nisu prošle.

Tijekom otkrivanja sumnjivih okolnosti, Pavičić daje svoj komentar na nekoliko područja života. Jedna od njih je novinarstvo. Kao što je već spomenuto, glavni lik je umirovljeni novinar koji kaže: “Vojni policajac mu je mahnuo da stane, a Najev kroz prozor automobila pruži novinarsku iskaznicu. Vojni je policajac spazio papir s natpisom PRESS i samo mu mahnuo da prođe. To je bila tadašnja moć novina. Ako si bio novinar, to je sva vrata otvaralo, ljude je još impresioniralo. Taj je svijet odavno i potpuno iščeznuo.“ 

U današnjem svijetu, kojemu itekako treba kritičkog mišljenja, svatko ima mogućnost dati svoje mišljenje. Mnogi ljudi objavljuju svašta i svagdje, a jako malo njih je istinskih novinara. Prije smo imali određene novinare ili komentatore društva do čijih se mišljenja držalo. Danas, tko je glasniji taj je u pravu. A često oni koji imaju nešto za reći šute. Ili ih ovi glasniji ušutkaju.

„A u ratu se dogodilo ono što se – sad je zreo pa to zna – u ratu uvijek dogodi. Hulje su isplivale. Dojučerašnji su partijci iz jedne partije prešli u drugu. Karijeristi jednom postali su karijeristi opet. Predvidivo isti prevrtljivci postali su preko noći glasni bukači. A ostali, većina? Ona je šutjela, kako većina ionako uvijek šuti.“

Pavičić se u knjizi dotiče i tema starosti, odnosa s (odraslom) djecom, usamljenosti, ljubavi i seksualnosti u sedmom desetljeću života. Ima tu puno toga o čemu bi se dalo razgovarati.

Kao i svaki dobar krimić, na zadnjim stranicama nam se da naslutiti da priča ipak nije gotova, ostala su dva otvorena pitanja koja nas kopkaju…da li se nakon zadnje stranice priča nastavlja dalje? 

Sve u svemu, ova je knjiga ispisana u žanru krimića, ali između redaka krije se vrlo direktan i pronicljiv komentar našeg društva. Komentar kakav, na žalost,  rijetko slušamo u javnom prostoru.