Dečko, cura, lipanj, srpanj | ili |Mega summer mix

Uzmeš knjigu Dečko, cura, lipanj, srpanj i kreneš čitati crtice iz ljeta. U tim crticama pronalaziš atmosferu bezbrižnih ljeta devedestih, tinejdžerske tjeskobe, ispraznosti bračnog života, uspomenu na jedan poljubac nekad davno, prvo zaljubljivanje koje nije povezano sa jednim poljupcem nekad davno, sjećanje na iščekivanje još samo dva puta idem spavati pa idem na more, svađe sa sestrom, sjećanje na ljeto 93. kada zbog rata nisi mogla ići na more.

Ne znaš puno o skandinavskom moru, ali znaš o Jadranskom na kojemu ti se baš sve ovo događalo. Putuješ magistralom prema Dalmaciji uz crveni zalazak sunca koje obasjava kuće bez fasade pod dekom i misliš si kako li izgleda život ove žene koja vješa veš kada preko zime nisi tu.

Bijeli šum i nunanje auta te uspavljuje, toplina sunca miješa se sa hladnim strujanjem zraka kroz otvoreni prozor, a ti nisi niti svjesna da će to postati tvoja core uspomena. Ti, sestra, mama i tata koji se kao i obično nervozno izviče i uz neku psovku kaže zatvaraj taj prozor!

Slažemo se da ta epizoda nije ni po čemu dramatična, u principu ništa se nije dogodilo, ali cijeli je događaj svejedno ostavio jak dojam na nas.

Na moru se prvi put zaljubljuješ. Ti si vidjela njega, on je vidio tebe. Nakon što je morao otići kući nazvao te da ti još jednom čuje glas. Imaš osjećaj da lebdiš pet centimentara iznad klupice u parku na kojoj si do maloprije zajedno s njim pila bambus. Ovako znači izgleda zaljubljenost.

Kad si sretan, problem je što se počneš bojati jer ne znaš hoće li ta sreća potrajati i sljedeći dan ili dan poslije. Jer sa srećom nema nikakvih garancija. Biti sretan znači biti tužan. 

Ova knjiga ima soundtrack. Imalo je i svako ljeto na Jadranu. Mega summer mix 2001, Summer hits 2004, Mega hits 2007, Summer party 2008. Ne voliš te hitove. Ti pripadaš onoj generaciji koja je išla van na plažu sa ekipom u kojoj su bile barem dvije gitare i nimalo javne rasvjete. Danas su to obasjane novoizgrađene šetnice koje ne dopuštaju mladim djevojkama i dečkima da se potajice izgube dok ostali pjevaju Fridu, Moju konobu, Nema te i Krivo je more.

Primakni se malo bliže. Dodirni mi ruku. Dodirni mi stopalo. Samo slučajno. Samo onako slučajno. Tu, da. Tu.

Roditeljima ti je završio godišnji. Spremaš se za odlazak. Pritišće te u grudima. Osjećaš da bi mogla zaplakati, ali suze ne naviru. Pakiraš kupaći, japanke i upaljač koji ti je on poklonio. Dugo ga nećeš izgubiti. Tata zatvara cijevi da voda ne smrzne preko zime, mama prekriva pokućstvo starim plahtama. Svakom minutom si bliže paljenju motora i odlasku kući.

Ne veseliš se svom gradu bez mora. Kao i svake godine, svoje trenutno ljetno stanje uma nastojat ćeš prenijeti na svoju svakodnevnicu kada se vratiš. Ali znaš da to neće biti moguće. Prvi će tramvaj pregaziti sve ljetno što pokušavaš održati na životu preko zime. Ovo je najgori dan u godini.

Ljeto utječe na mene, kaže moj brat. Kako?, pitam. Ma samo se nekako drukčije osjećam, ti ne?

Sjedaš u auto. Gledaš u maminu kratku kosu i preplanuli ten. Izblijedit će već za tjedan dana. Danas neće biti crvenog zalaska sunca. Sutra u ovo vrijeme more će biti daleko. Sestra je u svom filmu. Ne pitaš ju da li pati. Tek ti je nedavno priznala da je i ona patila. Nije tako izgledala.

Dolazite na raskršće. Lijevo za Zagreb, desno za Šibenik. O tata, kad bi barem skrenuo desno. Tata ne zna koliko ti je teško. Ne pričaš o takvim stvarima s njim. Zatvaraš prozor. Mama pita hoćemo li starom cestom ili autoputom. Tata kaže možemo autoputom ako ti plaćaš.

Inspiraciju za ovaj blog crpila sam iz knjige Dečko, cura, lipanj, srpanj, Frode Grytten. 

Naslovna slika: David Hockney, A Bigger Splash (1967)