Kad je Mara bila velika

Mara se probudila i sjela za stol. Na stolu su je čekale hrenovke poslužene na tanjuru na kojemu je bila nacrtana djevojčica s nekom cirkuskom životinjom i ringom kroz koji se životinja spremala skočiti. 

„To sam ja kad sam bila velika“, govorila bi Mara svojim ukućanima. 

Jedući hrenovke zamišljala je kako je cirkuska životinja njen pas Bobi s kojim šeće po selu u kojemu nije ostalo ništa osim tatine rodne kuće. Bobi i Mara bi šetali po putu, udaljili se od kuća, a malo dalje cvrkutale bi ptice i njihali se drvoredi platana donoseći povjetarac koji ju je podsjećao na šum valova. 

Ptice u selu su glasnije od ptica u gradu, primijetila je. 

Bobi je skakutao oko Mare, Mara je trčala. Bobi je legao, Mara ga je škakljala. Bobi se digao na stražnje noge, a Mara ga je primila s leđa, zagrlila ga i vrtila sve dok oboje nisu pali na meko sijeno pored puta. 

Bobi je krenuo dalje, a Mara, ležeći i promatrajući plavi svod iznad sebe prisjećala se ove šetnje iz vremena kad je bila velika.

U toj je šetnji vidjela zelenu u bezbroj nijansi, smeđe grane koje zeleno šaraju, uživala je u mirisima šume mislima odgonetavajući smjerove staza koje vode daleko iza horiznota dostupnog njenom pogledu. 

Sjećam se te staze, mislila je. Ta staza vodi kući.

Bobi je uginuo dan nakon što se u kinima počeo prikazivati Titanic. Mara je puno plakala kada je Jake potonuo na dno Atlantskog oceana ne znajući da je pravo plakanje čeka tek sutra, kada Bobi krene prema onom plavom svodu iz njenog sjećanja. Sjetila se svojih riječi nacrtaj me kao jednu od svojih djevojaka dok je kopala zemlju u kojoj će poleći Bobija.

Nakon Bobijevog ispraćaja skinula se, legla na kauč, digla ruku iznad glave i čekala da bude nacrtana. Slika je prikazivala njeno tijelo u samo nekoliko neprekinutih crnih linija, vješto potegnutih uzduž njezinih oblina.

Dolaze kupci, sjetila se Mara i brzo navukla ogrtač.

Crvena Mazda sparkirala se ispred kuće. Ova Mazda će se od sutra parkirati na mjesto našeg Forda, pomislila je. 

“Gdje ste čuli za nas?”, pitala je Mara.

“Vidjela sam kuću na Njuškalu”, odgovorila je Mazda.

“Ovo je hodnik. Iz njega se ulazi u spavaću sobu, a ovo je balkon. Tu smo živjeli, svađali se, voljeli, plakali i umrli. Vi ćete vidim, uskoro postati majka”, primijetila je Mara.”

“Ovo nam je već treće, zato nam treba velika kuća. Ova kuhinja, od kuda je?” 

“To su roditelji kupili u Sloveniji za vrijeme Juge. Da ju se malo renovira, još bi durala sigurno 20 godina.”

“Imate puno slika na zidovima. Ova sa djevojčicom i psom mi ima posebnu atmosferu, uopće ne izgleda jeftino kao one slike sa štandova na Jadranu.”

“Možete ju uzeti. Ulazi u cijenu.”

“A ova, druga, sa golom ženom? To ste kupili u nekoj galeriji?”

“Ne, obje slike naslikala sam ja, kad sam bila velika”, rekla je Mara i pojela posljednju hrenovku s tanjura.

Priča je nastala 11.6.2026. na radionici pisanja kratke priče u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, uz mentorstvo književnice Marije Andrijašević, u organizaciji Centra za kreativno pisanje.