Nevidljivi život Addie LaRue | ili | Teret prečica

Ne volim knjige koje me podsjete na scenarij za neki američki hit film. Nevidljivi život Addie LaRue je takva knjiga. 

Također, ne volim eksperimentalne kazališne predstave koje ti uzmu sat, dva vremena u kojima se pitaš što je režiser htio reći. Jednom prilikom bila sam na takvoj jednoj predstavi na kojoj sam imala osjećaj da sam zarobljena u nečijem umjetničkom izričaju koji nisam smatrala previše umjetničkim i koji me tjera da gledam u nešto što mi nema nikakvog smisla.

Sjećam se osjećaja kaosa, besmisla i nestrpljenja da prođe kako bi mogla otići poslije na piće i provesti večer na meni ugodan način. Kad je napokon došao kraj toj predstavi i kada smo hodali do kafića, iznenadio me osjećaj koji me je obuzeo – ipak sam nešto vrijedno dobila u tih sat vremena.

Nisam mogla dokučiti smisleni zaključak što bi to bilo, ali svejedno, na nekoj sam se razini osjetila obogaćeno. Možda je to zbog truda cijele glumačke skupine koji su vjerojatno uložili neko vrijeme u probe, kao i promišljanje cijelog tima o toj predstavi pa na kraju i cijela organizacija predstave i želja da se publici ispriča neka priča. 

Takav osjećaj mi je i sa knjigom o Addie. Generalno mi je preduga i razvučena. Kao i s predstavom, imala osjećaj da sam taoc knjige, stalno sam joj davala šanse da mi se ipak svidi, i jedva došla do te petsto i neke strane jer mi je bilo žao ne pročitati je do kraja kada sam već uložila toliko vremena u nju.

Sličan dojam o ovoj knjizi imala je većina članica našeg čitalačkog kluba u Vodicama. Doduše, dvije cure su bile oduševljene knjigom. Bilo je zanimljivo slušati njihove bilješke i zapažanja, no većini, kao i meni ova je knjiga bila preduga i razvodnjena i mlaka.

Ipak, kao i nakon predstave, vrijeme provdeno uz Addie ipak je ostavilo nešto vrijedno. 

Jedna od bilješki koju sam zapisala tijekom čitanja je želja za slobodom. Kao što i opis knjige kaže, Addie je napravila pogodbu sa vragom koji joj je ispunio želju i dao joj slobodu, ali zauzvrat je izgubila nešto još vrijednije. Izgubila je mogućnost biti vidljiva. Sa slobodom je dobila život koji ju ignorira. Postalo joj je nomoguće sa ljudima ostvariti bilo kakav dublji odnos jer je se u trenutku kada bi se rastala s njima, ne bi više sjećali.

Postoje eksperimenti rađeni s vodom. U kristalima vode se mogu vizaulano vidjeti otisci određenih vibracija. Svaka izgovorena riječ ima svoju vibraciju. U eksperimentu s vodom promatrali su tri čaše vode kojima su govorili određene riječi.

Prvoj čaši vode govorili su lijepe riječi kao što su zanimljiva si, pametna si, volim te. Drugoj čaši vode govorili su ružne riječi kao što su glupa si, ružna si, dosadna si. Trećoj čaši vode nisu govorili ništa.

Kada su nakon nekog vremena promotrili kakve je kristale voda napravila, kristali iz prve čaše bili su simetrični, razgranati, usklađeni, lijepi. Kristali iz druge čaše bili su nepravilni, neujednačeni, neuredni.

A kristali iz treće čaše bili su najneugodniji oku. Nisu imali nikakvu strukturu, bili su kaotični, hektični, nesređeni, zbrkani, nedorađeni. 

Na osnovu ovog eksperimenta zaključilo se kako čak i kada netko prema nama ne postupa lijepo, ipak je bolje od potpunog ignoriranja. Jer i kada se netko prema nama ružno ponaša, ipak imamo osjećaj da nas vidi i na nekoj razini, koliko god neprimjerena bila, uvažava naše postojanje.

Kada čovjek osjeti ignoriranje, u njemu se stvara osjećaj nevidljivosti, irelevantnosti i negiranja postojanja svih njegovih osobina, iskustava, razmišljanja, talenata.

Takav je bio život od Addie. Ona je time plaćala cijenu svoje želje za slobodom.

Poruka koju sam time čula je da ukoliko dobijem nešto što istinski želim, a tu mislim na neku iskonsku želju koja nas tišti odavna, moramo zauzvrat nešto veliko i izgubiti. To mi se nikako nije svidjelo.

Jedna od takvih iskonskih želja u mom životu bilo je zapjevati bez straha pred ljudima. Tijekom mog glazbenog puta koji je trajao od djetinjstva, nagomilala su se lijepa glazbena iskustva, ali također i neke traume potaknute neadekvatnim pedagoškim radom voditelja zoborova na koje sam išla.

Uvjerenje koje sam dobila na tom putu bilo je da je količina krivih intonacija obrnuto proporcionalno vezana uz osjećaj vlastite vrijednosti. Ako puno falšam, malo vrijedim. Moji kristali su tijekom dugo vremena bili jako nepravilni i opterećivali me svojom neusklađenošću. 

Zato mi se, svaki put kada bi bila u bilo kakvoj prilici da pred nekim pjevam, bez obzira što su to primjerice bili opušteni trenutci s prijateljima, tijelo toliko jako stisnulo da nije moglo proizvesti ama baš nikakav zvuk.

Tek nedavno, kroz nekoliko sam radionica uspjela zaliječiti te rane koje su jako utjecale na moje samopouzdanje i sliku o sebi.Tijekom tih radionica bilo je dana kada sam loše pjevala i puno falšala. To mi je otvaralo stare rane.

Tako mi se dogodilo da sam nakon jedne lošije probe cijeli tjedan bila potištena, tjeskobna i u jako lošem raspoloženju. 

U takvim situacijama najbolji prijatelji su mi olovka i papir. Zaključak nakon nekoliko ispisanih stranica bio je da moram neopterećeno pustiti glas da kaže što i kako želi, bez obzira što nekada ne zvuči najljepše. Moram pustiti proces da radi svoju čaroliju.

Također, ne moram biti Aretha Franklin da bih uživala u svom glasu i muzicirala, pa makar ponekad i s krivim tonovima. 

Vjerojatno su mi moje zrele godine napokon dale razumijevanje koje mi je trebalo tada, u tim formativnom godinama. Kristali su se napokon uskladili. Te radionice su mi omogućile i nekoliko (nesavršenih) nastupa pred publikom i sada mogu reći kako sam si kao i Addie, ispunila svoju iskonsku želju.

Ali ja nisam trebala pogoditi pakt s vragom, već je vrag bilo vrijeme provedeno u umanjivanju sebe radi okoline kojom sam bila okružena tijekom svojih prvih glazbenih koraka.

Danas mogu reći da sam većinu vremena u miru sa sobom i svojim nesavršenim pjevanjem. Još ima momenata kada se osjećaji uzburkaju, ali onda se sjetim puta koji je bio popločan raznim iskustvima, dobrim pedagozima na koje sam kasnije naišla, pobijeđivanjem straha od ljudi kada pjevam i prihvaćanjem nesavršenosti tonova koje moj glas pušta.

Na tom svom putu nisam kao Addie išla prečicom, jer prečice bi to sve preskočile. Prečica bi značila ili potpuno odustajanje od pjevanja ili osjećaj otrovne ljubomore naspram drugih koji se nađu na pozornici i zasjaju. Ljubomora se javlja kada osjetim da ne ispunjavam potencijal koji sama imam. 

A istina je da se trebam uspoređivati jedino sama sa sobom; jesam li napredovala u odnosu na jučer, bez obzira o kojem se segmentu života radi.

Jedino činjenjem, djelovanjem i akcijom si možemo ispuniti te želje koje nas tište. Bez djelovanja ne možemo primiti darove života. A kada si ih dopustimo primiti, ne treba nam vrag da nam ih ispuni, ne treba nam prečica. Jer prečica nam možda makne teret naše neostvarene želje, ali nas liši važnih i vrijednih iskustava koji nas vode do njezinog ispunjavanja.

Žao mi je da Addie nitko nije rekao da nema kruva bez motike, jer da je to znala, sigurno bi kad tad došla do slobode za kojom je toliko žudjela. 

Inspiraciju za ovaj tekst crpila sam iz knjige Nevidljivi život Addie LaRue, V. E. Schwab