Prolazim kroz zidove | ili |Tišina oko Marine

Prvi put sam za Marinu Abramović čula 2013. dok sam živjela u Njemačkoj i kada mi je Njemica po imenu Lydia u gradu po imenu Göttingen prepričavala njen performans Umjetnik je prisutan. Često mi se tako dogodi da prvi put čujem za nekoga ili nešto i onda odjednom kao da je taj netko cijelom svijetu znan osim, eto meni, pa mi nije jasno, kako me taj netko cijeli moj život tako uspješno zaobilazio.

Isto mi se dogodilo s bendom The National; kada su bili najavljeni da će nastupati u Šibeniku, cijeli Facebook je poludio za kupovinom, prodajom, traženjem karata u zadnji čas i na žalost nemogućnosti dolaska pa prodajem kartu. 

Druga stvar bila je postojanje esperanta. Pitala sam prijateljice znaju li one za njega (znale su), i gdje su čule za njega (u igrici Jeopardy). Ah dobro, opravdala sam si neznanje, nikad ju nisam igrala pa mi je jasno zašto nisam čula za taj jezik koji jezični entuzijasti upotrebljavaju u međunarodnoj komunikaciji jer nemaju pametnijeg posla.

Za The National me ustvari nije bilo briga, a Marina Abramović mi je probudila znatiželju. Za početak najviše zbog toga što dolazi iz susjedne nam države, a tako je jako poznata u svijetu da mi čak Lydia u Göttingenu o njoj priča.

Uvijek je lijepo imati se s nekim iz susjedstva dičiti, mi u Hrvatskoj to volimo pogotovo kada saznamo da je na primjer Maradonin šukundjed bio Hrvat. Gospodin Mateo Kariolić ima posebno mjesto u našim srcima, svakako posebnije nego Marina Abramović. Ali, to nju nije puno briga jer njoj su granice jedne (bivše) države odavno postale pretijesne. 

Dakle, prvi put slušam o Marini, a svijet ne samo da je znao za nju, nego je znao čak i za Ulaya koji je sjeo preko puta nje na tom performansu što je bio jako dirljiv trenutak, vjerojatno je svima bilo poznato zašto.

Nisam se puno bavila njom od tada. Naletila sam na neki dokumentarac i vidjela kako si iglom čeprka po oku. Ugasila sam dokumentarac. A onda sam nedavno naletila na njenu autobiografiju Prolazim kroz zidove. 

Jedan od zaključaka nakon čitanja je da se umjetnikom ne postaje, nego da se umjetnikom rađa. Marina je svoj put tražila prvo u slikanju, a onda je otkrila da u svom umjetničkom izričaju želi koristiti svoje tijelo. I bome ga je koristila. Radom na svojim performansima prelazila je mnoge granice tijela i ulazila u stanja u kojima ne osjeća bol. U to stanje stizala je nakon što dovoljno dugo ostane u boli da prođe kroz nju i tako otvori prostor oslobađanju svog punog ljudsko-nadljudskog potencijala.

Sama je u svom dokumentarcu rekla kako je većinu svog umjetničkog života bila alternativa. Sam pogled na bilo koji njen performans dokazuje to. Ona i Ulay viču okrenuti jedno prema drugome; ona grubim potezima četka svoju kosu i govori umjetnost mora biti lijepa; šest sati nepomično stoji dopuštajući publici da koristi 72 predmeta na njezinu tijelu kako god želi; sjedi na hrpi krvavih goveđih kostiju i čisteći ih na svoj jedinstveni način progovara o našem ratu u Jugoslaviji. Opet s Ulayem stoji jedno nasuprot drugoga i drži nategnuti luk i strijelu uperenu ravno u njezino srce. 

Je li to danas manistream? Mislim da ipak nije. Alternativa bila i ostala. 

Marina je imala fascinantan život. Zajedno sa tada svojim Ulayem provela je nekoliko mjeseci u suživotu sa Aboridžinima i to prije skoro pola stoljeća, kada su još uvijek u velikom broju živjeli na svoj tradicionalni način. 

Njih dvoje već su živjeli nomadskim životom i bili svojevrsna umjetnička družina putujući kombijem i izvodeći performanse.

Aboridžini su šutjeli. Usporedno s navikavanjem na tišinu, razvijala je oblike telepatske komunikacije s njima. Kako je sama rekla, Abordžini su joj strašno zaudarali, a u trenutku kada se počela s njima sporazumijevati prestala je osjećati njihov neugodan miris. Ovakvih čarobnih crtica može se svako malo pronaći u njenim zapisima u raznim životnim fazama i situacijama.

Upravo je kod Aboridžina prvi put doživjela stanje koje je vjerujem bilo klica za performans u New Yorku kada je neverbalno bila prisutna za 1545 ljudi.

Fanovi Seks i grada mogu naći rad Marine Abramović u 6. sezoni u epizodi kada Carrie upozna Alexandra Petrovskog. Čak su joj nudili da glumi sebe, na što ona nije pristala, ali im je dala dopuštenje da izvedu njen performans. Ipak je postala mainstream. Samo, na žalost, u obliku sprda. 

Odrastajući u komunizmu sa vrlo strogom majkom, Marina se naučila funkcionirati prema jasnim pravilima. Na taj način raspisivala je i svoje performanse.

RITAM 0

Upute.

Na stolu su 72 predmeta koja svatko može upotrijebiti na meni kako poželi.

Performans.

Ja sam objekt.

U navedenom razdoblju preuzimam punu odgovornost.

Trajanje: 6 sati (20:00 – 02:00)

1974.

Studio Morra, Napulj

Kada ih čitam, ne mogu odgonentnuti šta je tu toliko ekskluzivno, posebno, nesvakidašnje i na kraju krajeva, po čemu je to umjetnost.  

Njeni performansi izgledaju ludo, pomaknuto, poremećeno. Kužim zašto se Carrie sprdala.

No, za razliku od Seks i grada za koji ne znaš je li kvalitetni fenomen ili jeftini ljubić u nastavcima, Marinina poruka uvijek je glasna i kristalno jasna. Ona oko sebe, oko svog tijela, izvodeći svoj performans stvara moćan zid tišine kroz koji njena poruka direktno i nesmetano stigne gledatelju. Čak i onom koji ju ne gleda uživo. Čak i meni. 

Nemam pametne riječi kojima bih zaključila ovaj tekst. Kul je Marina. I mislim da se dičim s njom više nego s gospodinom Kariolićem. Pokoj mu duši.

Inspiraciju za blog crpila sam iz knjige Prolazim kroz zidove, Marina Abramović.