Zaboravljeni jezik | ili | Moj najdraži Nijemac

Tema mog diplomskog rada bio je život i djelo Ericha Fromma. O njemu volim misliti kao o svom najdražem Nijemcu. Tijekom pripreme za pisanje diplomskog, čitala sam sva njegova djela koja su bila dostupna u zagrebačkim knjižnicama. Sva su mu fenomenalna.

Bila sam pomalo ljubomorna na one koji su mi govorili da imaju onaj njegov svezak smeđih knjiga doma. S obzirom da su te knjige tiskane u sedamdesetima ili osamdesetima, znala sam da su ih zasigurno gledale sa polica cijelo njihovo odrastanje. Imali su mogućnost u svakom trenutku posegnuti za njima. Ja sam se s Frommom susrela tek pred kraj fakulteta.

Tako je jedna od knjiga koja se našla na repertoaru bila Zaboravljeni jezik. Sjećam se da sam ju čitala u busu 239 koji je vozio prema Sesvetskom Kraljevcu u kojem sam radila tijekom apsolventskih godina. Vozeći se drndavim, plavim ZET-ovim busom, upoznavala sam se prvo sa Jungovom teorijom snova, pa Freudovom, a da bi onda moj najdraži Nijemac sve to zaokružio u svoj zaključak koji njeguje i intelekt i dušu.

Zaboravljeni jezik. Kako dobar naslov za knjigu koja tematizira snove. Tisućama godina ljudi su govorili različitim jezicima. Jezici su nastajali, mijenjali se, umirali pa se opet rađali i tako do danas. Ali jezik koji je uvijek ostao isti i koji se nikada nije mijenjao je jezik snova. Ljudi su oduvijek sanjali i oduvijek su im snovi, baš kao i jezik, bili simboli za neko značenje.

Ne vjerujem sanjaricama. Mislim da nisu relevantne. 

Riječ lijepo svi poznamo. Znamo što ta riječ predstavlja. Lijepo je nešto što je ugodno oku. Ali ne mora značiti, i često u pravilu ne znači da je ono što je meni lijepo, sigurno lijepo i tebi. Ta riječ za mene i tebe ponekad ima potpuno drugo značenje. Meni je jazz glazba lijepa. Nekome para uši i nikada ju neće nazvati lijepom.

Ista je logika sa snovima. Ako u sanjarici piše da si nekome produljio život ako si sanjao da je taj netko umro, to su samo slova na papiru. Za svakoga taj san potpuno nešto drugo znači.

Negdje sam pročitala da ukoliko zaista sanjaš da ti je na primjer susjed umro, to bi moglo značiti da se opraštaš od jednog dijela sebe kojeg prezentira taj susjed, da jedan dio tebe “umire”.

Drugim riječima, ako je susjed gurao nos u tuđa posla, volio sve o svima znati, okolo ogovarao po susjedstvu i slično, njegova smrt u tvojim snovima mogla bi značiti da se ti mijenjaš i da otpuštaš dio sebe u kojem si i ti nekada ogovarala, bavila se nevažnim stvarima o drugim ljudima i slično. Spremna si taj dio svoje osobnosti otpustiti i dopustiti mu da umre. 

Asocijacije. O njima Fromm priča u svom Zaboravljenom jeziku. Kaže kako se treba pitati što meni u mom životu predstavlja određena osoba, predmet, grad ili bilo što što sretnemo u našim snovima. Ono što ja još smatram važnim, a sigurno i Fromm, je i osjećaj koji imamo kada sanjamo neki san. 

Volim sanjati snove koji imaju eterični osjećaj. Prije mnogo godina bila sam na koncertu Josipe Lisac. Njezina posvećenost svakom tonu je iskustvo koje svaki ljubitelj glazbe treba doživjeti. Ona je pjevačica po pozivu, pjevačica rođenjem, pjevačica u svakoj stanici svoga tijela. Prožeta je glazbom i to se čuje u njezinom snažnom i jedinstvenom glasu. Njezin odnos prema glazbi je čist, iskren, eteričan. 

Tu noć nakon Josipinog koncerta sanjala sam je na toj istoj pozornici kako nastavlja pjevati i muzicirati, zamahujući svojom rukom u rukavici, onako kako samo ona to radi. U ovom snu nije bilo puno odgonetavanja. Znala sam da se njezin meditativni odnos prema glazbi samo prelio u moje snove. Moj san bio je nastavak koncerta u svoj čistini Josipinog muziciranja.

Neko vrijeme sam pisala dnevnik snova. NIje lako, jer se san treba zapisati čim se probudiš kako ga ne bi zaboravio. Uspjela sam neko vrijeme i iznenadilo me da mi se u snove često vraća poznanik kojega sam znala iz osnovne škole i sa kojim nikada nisam bila pretjerano bliska. Zvao se Damir. 

Pokušala sam metodom asocijacije odgonetnuti što njegovo često pojavljivanje u mojim snovima za mene predstavlja. Nakon razmišljanja kroz asocijacije, kako me moj najdraži Nijemac učio, došla sam do zaključka kako mi Damir dolazi kao simbol bezbrižnosti, čega mi je jako u tom periodu života nedostajalo. Kada sam mislila o njemu sjetila bih se nevinog druženja po kvartu, rolanja, igranja skrivača i ostalih bezbrižnih trenutaka.

Damir mi je u snove dolazio kao utjeha i olakšanje, kao podsjetnik da bezbrižnost postoji, da me nije zaboravila i kao obećanje da me čeka kada ovaj period opterećen brigom prođe. Damir mi je dešifrirao zaboravljeni jezik. Pomoću dnevnika snova počela sam ga sve bolje razumijevati.

Trećinu života provodimo spavajući. Nije li vrijedno čuti i razumjeti što nam to zaboravljeni jezik šapuće? Pokušat ću sutra zapisati san. Bilo bi baš super da mi moj najdraži Nijemac uđe u san. Sigurna sam da bih značenje tog sna jako lako odgonetnula.

.

.

.

.

.

.

.

.

P.s. Sanjala sam da mi Nela Đinđić lajka story na Instagramu. Volim njezinu muziku i smatram je vrhunskom pjevačicom. Mislim da je baš cool mlada osoba koja trudom i vrijednim radom grabi naprijed u svijet glazbe. U stvari joj se divim i podržavam njen put i njeno nastojanje da bude što bolja u onome što radi.

Taj dio mene me lajka. Dio mene gdje i ja trudom i vrijednim radom zauzimam svoje mjesto u svijetu pisanja blogova. Baš lijepi san.

*Inspiraciju za ovaj tekst crpila sam iz knjige Zaboravljeni jezik, Erich Fromm